Područje Nacionalnog parka Paklenica odlikuje iznimna raznolikost geomorfoloških oblika.
Svakako najatraktivniji i najvrjedniji dijelovi južnog Velebita jesu zadivljujući kanjoni Velike i Male Paklenice.
Kanjon Velike Paklenice duljine je 14 km, a širine 500-800 m. U svom najužem dijelu, oko bunkera, kanjon je širok svega 50 m. S obje strane kanjona uzdižu se vertikalne stijene, od kojih su neke više i od 700 m. Najatraktivniji dio predstavlja predio strmog pada potoka nizvodno od Anića luke, gdje se strmi kukovi uzdižu odmah iznad potoka i tvore najuži dio kanjona u području između Anića luke i parkirališta.
Kanjon Male Paklenice skromnijih je razmjera i bujica što njime teče znatno je slabija. Dug je 12 km, a širok 400-500 m. U svom najužem dijelu je širok tek 10 m, dok se okolne stijene uzdižu do visine od 650 m. Prijelaz između kanjona Velike i Male Paklenice čini izrazito nepristupačan krški prostor kamenjara i kukova.
Za središnji dio Parka reprezentativan je reljefni kompleks Borovnika i Crnog vrha, a u njegovoj se blizini nalaze udolinska proširenja Malih i Velikih Močila. Velika Močila su reljefno vrlo zanimljiva zdjelasta udolina na visini od 850 m/nm, okružena Crnim vrhom (1 110 m/nm), Škiljinom kosom (1 015 m/nm) i Zelenim brigom (842 m/nm), dok se južnim rubom prostire Borovnik, prozvan po šumi crnog bora.
Istočni je dio Parka geomorfološki izrazito diferenciran, nepristupačan i divlji. Dalje na istok ova zona divljine prelazi u područje blažih formi u predjelu Malog i Velikog Libinja, koje čine krške zaravni s mnogobrojnim ponikvama čija su dna uglavnom bila obrađena.
Vršno područje Nacionalnog parka Paklenica čini uski greben Velebita, širine od 1 do 3 km. Tu se nalazi najviši vrh Velebita – Vaganski vrh (1757 m/nm).
Geološke osobitosti Nacionalnog parka vidljive su po ljutom kršu u području Bojinca, Vidakovog kuka i na platou između obaju kanjona. Ondje je obilje mnogobrojnih oblika krškog reljefa, kao što su škrape, žlibe, kamenice, rupe, pukotine i špilje koje nastaju intenzivnim djelovanjem vode, ali i velikim temperaturnim razlikama tijekom pojedinih godišnjih doba.
Kamenice sa škrapama i žlibama osobito su lijepo razvijene u području Bojinca gdje su krški oblici nastali utjecajem glacijacije, što je vidljivo u obliku mnogobrojnih morenskih nanosa.
Podzemlje
Područje Nacionalnog parka Paklenica jedno je od speleološki najpotpunije obrađenih područja u Hrvatskoj. U Parku je poznato i istraženo 76 speleoloških objekata, i to 39 jama i 37 špilja. Navest ćemo neke od najzanimljivijih speleoloških objekata u Nacionalnom parku.
Najdublji speleološki objekti u Paklenici
- Ponor na Bunovcu (534 m) je najdbulji objekt na Srednjem i Južnom Velebitu
- Kaverna u Crljenom kuku (152 m) geomorfološki je izuzetno značajna zbog dimenzija podzemnih dvorana promjera većeg od 100 m, što je čini jednom od najvećih podzemnih šupljina u našem kršu
- Jama u Zubu Buljme (139 m) osim zbog dubine zanimljiva je i po nalazu lubanje špiljskog medvjeda
- Jama pod Počiteljskim vrhom(123 m)
- Jama lijepih fosila (103 m)
Najduže špilje na području Parka
- Jama Vodarica (300 m)
- Špilja u Zubu Buljme (250 m)
- Medviđa špilja (215 m)
- Manita peć (175 m) jedna je od najljepših špilja Parka s mnoštvom špiljskih ukrasa.
- Špilja Lucinka (132 m) ima prema veličini najviši špiljski ulaz u Hrvatskoj (51 m). Unutarnje dimenzije ove špilje također su iznimne
Vode
Vodonepropusni sedimenti su smješteni ispod dobropropusnih i jako okršenih naslaga karbonatnih stijena, u proširenom dijelu Velike Paklenice, Brezimenjače i u izvorišnim dijelovima Male Paklenice te povremenog toka Orljače.
Zbog toga u Nacionalnom parku Paklenica postoji nekoliko stalnih ili povremenih tokova i mnogo stalnih izvora. Stalni izvori pitke vode, koja se odlikuje izvrsnom kakvočom, jesu Stražbenica, Kontinovo vrilo, Crno vrilo, Velika Močila i Pećica.
Najjači izvor Velike Paklenice je vrelo Ivine vodice, na nadmorskoj visini od oko 1200 m, zatim Kontinovo vrilo na 870 m, Crno vrilo na 780 m i Jukića vrilo na 600 m. Iznad Ramića je izvor Vratrovac, a izvor povremenog vodotoka Brezimenjače je na otprilike 1000 m. Na istoj je visini izvorište Suhe drage.
Potok Velika Paklenica obično ponire na području ispod Anića luke. Cijelom svojom duljinom protječe do ušća u more tijekom kišnog razdoblja u proljeće, jesen i zimu.
Vodotok Male Paklenice izvire iznad Vlaškogradske drage na oko 1 000 m, manjeg je kapaciteta, a ovisi o godišnjem dobu i oborinama. Vodotok postupno ponire do sutoka Orljače, a u kanjonu je potok aktivan za kišnih jeseni, zime i ranog proljeća, kada mu se na koti od 484 m ulijeva bujični tok Orljače koja izvire ispod obronaka Svetog brda.
Na području Velikih Močila nalazi se ograđeni izvor Staro vrilo s još nekoliko cijednica. Njih ima i na lokalitetu Mala Močila, ali u vlažnijim dijelovima godine. U vršnoj zoni Velebita stalne nakupine vode su u jezerima ispod Malovana i u Babinu jezeru ispod Babina vrha.
|
